Život s trojkama – od šoka do neizmjerne sreće

  • Život s trojkama – od šoka do neizmjerne sreće
  • Život s trojkama – od šoka do neizmjerne sreće
  • Život s trojkama – od šoka do neizmjerne sreće

Imati troje djece u današnje vrijeme prava je rijetkost. Imati trojke, odnosno troje djece rođene istoga datuma, u razmaku od samo nekoliko minuta, još je veća rijetkost.  Kako u Hercegovini trojke i nisu tolika rijetkost, potvrdila je zanimljivost da samo OŠ Ivana Gundulića u Mostaru pohađaju tri para trojki, a s roditeljima dvaju parova, Đurasović i Šunjić, smo i razgovarali, piše Večernji list.

Uz spomenute, i mlada porodica Martinović iz Mostara je prije nešto više od mjesec dana postala bogatija za tri djevojčice – Anteu, Izabelu i Reneu.  Blaženko Martinović je podijelio svoje prvo, trostruko roditeljsko iskustvo.

– Djevojčice su rođene u Sarajevu jer u tom trenutku nije bilo moguće porođaj obaviti u Mostaru. Kada su nam iz sarajevske bolnice javili da je supruga rodila i da su bebe dobro, bio sam najsretnija osoba na svijetu, a tek kada sam ih napokon vidio, mojoj sreći nije bilo kraja – priča Blaženko. U razgovoru  je opisao i prvu reakciju kada su on i supruga saznali da je trudna.

– Nakon prvog pregleda doznali smo kako ćemo dobiti blizance, no nekoliko sedmica nakon toga, tokom sljedećeg pregleda doktorica Tanja Krešić, koja je inače vodila supruginu trudnoću, potvrdila je kako je ipak riječ o trojkama, i to jednojajčanim, što je u nama izazvalo neizmjernu sreću – priča Blaženko.

I porodica Đurasović je podijelila svoje trostruko roditeljsko iskustvo, od samoga početka pa sve do danas.

– Moja trudnoća bila je stimulidana lijekovima jer pet i po godina nismo mogli imati djece, pa se možda zbog toga sve i dogodilo. Uvijek smo željeli blizance, a o trojkama nismo ni sanjali – kaže na samom početku razgovora Sanja Đurasović, majka trojice dječaka. Petar, Milan i Nikola danas imaju osam i po godina i treći su razred u OŠ Ivana Gundulića u Mostaru. Likom su skroz različiti, a jednako i karakterom, kao i svi dječaci u ovim godinama, gurkaju se međusobno, a jedna su ekipa kad treba praviti probleme.

Zajedno treniraju fudbal, idu u školu i vraćaju se autobusom. Smatraju se velikima i odgovornima. Dok stariji sin Marko nije imao djecu za igru u Raštanima, njima trojici niko ne treba, jedna su ekipa i nikada im nije dosadno. Razigrani su pa ni školu ne doživljavaju baš ozbiljno – nastavlja Sanja. U školi su se odlično uklopili, nemaju problem s upoznavanjem, druženjem s drugom djecom, ali sigurno da će škola imati problem s njima – kaže kroz smijeh majka ove trojice dječaka, dodavši da su uvijek zajedno, jedan za drugoga.

Ispričala  je i jednu anegdotu koje se, kako kaže, uvijek rado sjeti.

– S tri godine krenuli su u vrtić i prvih nekoliko dana imali smo fazu privikavanja koja je na kraju prošla dobro. Nakon toga je stiglo razdoblje od četiri godine kada mogu, hoće i znaju sve, a ne smiju… Tako je u vrtiću jedan od njih trojice imao “sukob” s jednim dječakom, a kako se nije mogao sam izboriti, onda je viknuo: “Braćo, upomoć!”, na što su se druga dvojica odmah odazvala i “spasila” brata od nevolje – priča  Sanja.

O svom životu s trojkama pričala je i porodica Šunjić. Tiana, majka Eme, Matee i Luke, ispričala  je kako je sve krenulo.

– Trudnoća je došla nakon gotovo 4 godine braka. Na prvom pregledu, kad je doktor rekao da sam trudna, vidjelo se samo kako postoji plod, ali ne i koliko ih je jer je bilo jako rano. Na sljedećem pregledu, na koji sam otišla sama bez supruga, moj dobri doktor rekao je da vidi tri ploda. Šok je bio toliki da sam se jedva uspjela dovesti kući. Javljalo se hiljadu misli, kako ću iznijeti trudnoću (budući da sam ranije imala problema s kičmom), kako ću ih roditi i sve što dolazi nakon toga. Suprug i ostali u porodici bili su oduševljeni i sigurni da će sve proći kako treba. Doktor me stavio na ležanje s 28 sedmica  trudnoće, preventivno, sve do tada bilo je uredno i po planu. Rekao mi je kako bi 37 sedmica bilo idealno, ali nisam uspjela, rodila sam ih s 35 sdmica. Rodili su se 28. oktobra 2008. Dva dječaka i djevojčica – Luka, Ema i Mateo. Tek peti dan sam ih vidjela jer su prebačeni na neonatologiju prije nego što sam se probudila iz anestezije. Ema je malo duže bila na posmatranju jer je bila najmanja i najslabija. Prve dvije godine bilo je jako teško, sve dok nisu znali reći šta hoće, šta ih boli itd. Tu su uskakali bake i djedovi, tetke. Danas, Bogu hvala, svi su zdravi. U jaslice su krenuli s godinu i po i moram priznati da nije bilo posebne faze privikavanja jer su od prvog dana imali jedno drugo, samo su širili krug prijatelja. Potpuno su različiti karakterom, kao i likom. Svako od njih ima svoje područje zanimanja. Naglasila bih i da su jako bučni jer su od malih nogu u isto vrijeme pokušavali pridobiti pažnju za sebe – zaključila je Tiana, majka dvojice dječaka i djevojčice koji danas idu u 4. razred OŠ Ivana Gundulića u Mostaru. Rođenje trojki, prema velikom broju stručnjaka, predstavlja pravo medicinsko čudo, a provjerili smo i koliko ih je rođeno u mostarskoj bolnici.

– Od 1. januara 2009. do danas, od kad je u funkciji bolnički informacioni sistem, u SKB-u Mostar bilo je 267 poroda u kojima su se rodili blizanci, a dva u kojima su se rodile trojke – kazala je Adrijana Pandža, portparol SKB-a Mostar.

Login

Welcome! Login in to your account

Remember me Lost your password?

Lost Password