Vladika Grigorije o svojoj viziji misije i uloge SPC u Njemačkoj: OTVORENOST BEZ PREDRASUDA I HRIŠĆANSKA LjUBAV


U Hanoveru se ovog vikenda održava niz svečanosti u čast jubileja pola vijeka postojanja Eparhije diseldorfsko-nemačke. U crkvi svetog Jovana održana je svečana akademija koju je svojim pozdravnim slovom otvorio Episkop diseldorfa i nemačke g-din Grigorije.

Uslijedila su obraćanja najviših predstavnika Vaseljenske Patrijaršije u Nemačkoj, Evangelističke i Rimokatoličke Crkve a potom i izlaganje Vladike Grigorija koji je, na njemačkom jeziku, predstavio svoju viziju misije i uloge koju Srpska pravoslavna crkva u budućnosti treba da ima Njemačkoj. Izlaganje Vladike Grigorija prenosimo u cijelosti:

U svom današnjem izlaganju, ovim divnim povodom, a kako bih predstavio svoju viziju misije i uloge koju naša Crkva u Njemačkoj treba u budućnosti da ima, želio bih prvo da ukratko predstavim svoje teološko poimanje Crkve uopšte, kao i njene uloge u našem vremenu. Čini mi se primjerenim da izlaganje započnem konstatacijom koju u svojim teološkim raspravama ističu pojedini savremni pravoslavni teolozi, među kojima je najistaknutiji mitropolit Jovan Zizjulas, a koja glasi da svaki govor o teologiji treba zapravo započeti govorom o konačnom Carstvu Božijem, sa čime se, uz izvjesne dopune koju ću iznijeti nešto kasnije, u potpunosti slažem. Naime, ono što će se posljednje dogoditi u vremenu uistinu je ontološki najizvornije i najtemeljnije. Iz ovakvog shvatanja proističe i poimanje odnosa istorije i eshatologije, a prema kojem je i sama istorija eshatološki uslovljena.

Drugim riječima, iako se naizgled čini paradoksalnim, hrišćani se sjećaju prošlosti „u svjetlu budućnosti“, tj. u svetlu konačnog cilja. U tom smislu, uveren sam da bi i Hristova molitva upućena Ocu „da svi budu jedno“, ako je posmatramo iz eshatološke perspektive, trebalo za nas koji vjerujemo da znači da će tako uistinu i biti, da ćemo svi biti jedno. I ne samo to, u skladu sa ovakvim eshatološkim poimanjem Crkve, smisao istorije i svakog od nas u njoj upravo je u tome da, koliko je to u našoj moći, doprinesemo ostvarenju Carstva, tj. spomenutog sveopšteg jedinstva (a ne podela!) svih u Hristu.

Pomenutu opasku da svaki govor o teologiji treba započeti govorom o konačnom Carstvu Božijem stoga bih sada unekoliko preoblikovao i dopunio zapažanjem da svaki govor o teologiji treba započeti i govorom o drugome i o zajednici. Odnos s drugim jeste, zapravo, u središtu problemâ našeg vremena koje je u znatnoj mjeri obilježeno individualizmom. Drugi je, kako najčešće imamo priliku da vidimo i čujemo, za savremnog čovjeka uglavnom frustracija, ali, opet, još uvijek je očigledno da bez drugog ne možemo. Individualizam je često uzrokovan ne samo odsustvom želje za drugim, nego i odbačenošću od strane drugog. S druge pak strane, ostvarena ličnost se od puke individue razlikuje upravo svojom upućenošću na drugog, svojim ostvarenim odnosom sa drugim. Drugi je za nas kao ličnosti konstitutivan, što znači da smo mi tek u odnosu s drugim u stanju da zasnujemo svoje biće. Pošto je drugost konstitutivna čak i za biće Božije, samim tim je konstitutivna i za biće uopšte. Na kraju krajeva, i sama Crkva kao način postojanja podrazumijeva drugost. Naime, Crkva se kao drugost ostvaruje u zajednici i kao zajedničarenje u različitosti. Drugost se u Crkvi zapravo realizuje kroz jedinstvo darova i crkvenih službi. Službe sadrže drugost prosto zato što su različite, ali je pritom svaka od njih upućena na ostale, a opet su sve neophodne kako bi Crkva bila (jedno) Tijelo Hristovo.


Obraćanje Episkopa diseldorfa i nemačke g-dina Grigorija (Durića), foto: Tv Hram


Suprotno ovom stoji nažalost često shvatanje, koje je najslikovitije izrazio Sartr, da je drugi za nas pakao, na osnovu kojeg se može samo zaključiti da primat sopstva i dalje dominira svijetom u cjelini, jer se drugi najčešće doživljava kao „naš pad“, a ne kao onaj koji je konstitutivan za naše biće. Usled ovakvog poimanja drugoga ne iznenađuje ni strah naših religioznih fanatika od drugoga i drugačijeg. S koliko se samo mržnje i strasti oni ustremljuju na svakoga ko je drugačiji, i kao takav nije više izvor njihovog postojanja već smrtonosna opasnost. Čini mi se da je krajnje vrijeme da se zapitamo smijemo li mi, hrišćani, da ustuknemo pred takvim fanatizmom? Ili ćemo se, po ugledu na Hrista, moliti i željeti „da svi jedno budu“. Pritom „jedno“ u ovom slučaju ne znači poništavanje razlika onog drugog, već zajedničko postojanje sa svim posebnostima i različitostima koje drugog odlikuju.

Na ovom mestu bih se pozvao ili bolje reći oslonio na jedan dio iz proročki napisane knjige pokojnog profesora Romana Gvardinija koja je napisana u Minhenu 1950 godine „Konac novoga vijeka“. Knjiga je prepuna mudrih putokaza za rešenja kriza u kojima se nalazi savremeni čovek (koga, uzgred budi rečeno, čuveni svetogorski teolog, Vasilije Gondikakis, naziva vrlo jednostavno: „umorni savremeni čovek“). Gvardini već polovinom prošlog veka donosi smernice za koje verujem da su lek za taj umor i apatiju, ali se mi (makar sam siguran da ovo važi za nas pravoslavne hrišćane) još uvek nismo uputili tim spasonosnim putevima. On, dakle, kao prvu „silu“ koja nam može koristiti u ostvarenju ovog cilja predlaže ozbiljnost utemeljenu na istini! Moj utisak je da Istini treba da pristupamo kao pregaoci i tražitelji, a ne kao njeni posednici. Samo na taj način ćemo od Istine dobijati snagu i moć koja nam je neophodna. Nadalje profesor Gvardini predlaže b) hrabrost, i to ličnu hrabrost. On upozorava da će takva hrabrost uvjek imati neprijatelje u mnoštvu, u javnom mnenju, u neistini, zgusnutoj u parolama i organizacijama (kakva, ne zaboravimo, neretko nažalost može biti i sama Crkva). Usuđujem se na ovo dodati samo još pitanje – nije li tako oduvijek i bilo? Prethodno spomenuto, smatra Gvardini, iziskuje i nešto treće: slobodu od svih okova. Da ne nabrajam ovom prilikom sve čime je bombardovana naša sloboda, izdvojiću samo ono što on naziva sektama moći, koje imaju demonski karakter i opijeni tom moći zadiru u dubine našega bića. Tome se, uči Gvardini, možemo suprostaviti samo pomoću askeze. I po profesoru Gvardiniju a i po spomenutom Vasiliju Gondikakisu, odvojen od askeze savremeni čovjek je zadremao, umoran i sumoran – on postaje žrtva samoga sebe. U želji da postane gospodar, on je postao sluga, jer nije putem askeze postao gospodarem vlastite moći. Sloboda je tu, usuđujem se reći, da bi nam pomogla da iskoračimo iz sebe, da donosimo ozbiljne i stvarne odluke, a ne da se iscrpljuje u trivijalnim mogućnostima izbora da npr. kupimo ovu ili onu stvar. Stvarna sloboda nije moguća bez askeze i upravo to je jedan od ključnih zadataka Crkve u savremenom svetu, da čoveku približi stvarni značaj autentične hrišćanske askeze, koja se prečesto, opet ne bez naše odgovornosti, među neupućenima doživljava kao puko (i besmisleno) mučenje tela.



Prevazilaženje individualizma, to jest separatizma, i uzmicanje pred provalijom nad kojom nas drži strah od drugoga, pruža nam sa svim ovim gore navedenim elementima, istinom, hrabrošću i slobodom u prvom redu Crkva kao zajednica par excellence. Crkva je, dakle, uvijek shvatana u relaciji prema nekom i zato ne bi smjelo da se dogodi da episkop i Crkva pomisle da je moguće njihovo postojanje koje podrazumijeva izolaciju od drugih i od svijeta koji ih okružuje. Ili, drugačije rečeno, episkop i Crkva imaju odgovornost za druge i drugačije i za sve i svet koji ih okružuje. Takv stav iziskuje askezu, o čemu je napred bilo reči, jer se autentične i dobre stvari ne dogaćju po automatizmu, nego kroz borbu za istinsku slobodu i, u krajnjoj liniji, za istinsku ljubav.

Zbog čega je po mom mišljenju veoma važno sve ovo o čemu je bilo riječi? Zbog toga što je navedeno teološko viđenje Crkve i drugosti upravo onaj temelj na kojem smatram da je potrebno graditi i našu crkvu, ma na kojem se prostoru ona nalazila, pa i u Nemačkoj, u kojoj mi živimo. Crkva i svi njeni članovi – dakle, i klir i vjerni narod, stalno treba da imaju na umu da je Crkva ikona – slika Carstva Božijeg na zemlji i da kao takva teži da zagrli cijeli svijet i sve u njemu. I ono što je još bitnije – crkvena zajednica je način prevazilaženja i zacjeljenja rana izazvanih individualizmom i otuđenošću modernog doba, te spasonosan put uspostavljanja ličnosnog odnosa s Bogom i ljudima. Da bi se taj odnos ostvario i da bi Crkva uistinu bila ono što u prvom redu treba da potrebna nam je zajednica, ličnosni odnos ne samo sa Svetom Trojicom već sa svakim članom Crkve ponaosob – od episkopa do tek krštenog djeteta. Jer bez tog ličnosnog odnosa nema ni Crkve, niti ikog od nas. Pritom, iako ovu težnju ka zajedničarenju na praktičnom planu ostvarujemo u okviru svoje konkretne liturgijske zajednice, otvorenost prema drugom i drugačijem nikada ne smemo vezivati isključivo za (često preuske) kanonske granice različitih denominacija, niti, kako smo ranije već istakli, gordo verovati da jedini posedujemo ne samo nekakvu „istinu“, već da možemo da ograničavamo i Boga samog i određujemo mu s kim i koliko sme biti u zajednici. Mada nisam ni slutio da me čeka dolazak na službu u Nemačku, među delima koja su me prethodnih godina najviše inspirisala, i u kojima sam, ništa manje nego u delima pravoslavnih autora, prepoznavao autentičnu hrišćansku veru i istinsku brigu i promišljanje o svetu i čoveku, su npr. i dela evangelsitičkog nemačkog teologa Ditriha Bonhefera i čuvenog tibingenškog profesora, rimokatolika Hansa Kinga, i to sa radošću priznajem. A i 50 godina praktičnog života ove Eparhije na teritoriji Nemačke svedoče o brojnim bratskim činovima predstavnika ovde većinskih hrišćanskih crkava. Brojni hramovi u kojima služimo dobijeni su uz velikodušnu pomoć Rimokatoličke i Evangeličke crkve. U određenom periodu oni su čak davali plate našim sveštenicima, kao i svojima. Na kraju krajeva, obe ove sestrinske crkve na sopstvenu inicijativu ravnopravno sa nama učestvuju u organizaciji ovog skupa u čast našeg značajnog jubileja.

Moramo, dakle, gajiti otvorenost bez predrasuda i hrišćansku ljubav, pre svega prema svojim najbližima, a potom i prema svima drugima. Ovo smatram jedinim ispravnim putem koji nam omogućava da se u pravom svjetlu predstavimo svima onima koji nisu pravoslavni, ili uopšte nisu hrišćani. Drugim riječima, a time ujedno i završavam svoje izlaganje (i izaržavam još jednom šta je cilj moje službe u ovoj eparhiji u Nemačkoj), ako mi kao pravoslavci, konkretno ovdje, u Njemačkoj, uspostavimo čvrstu zajednicu među sobom, zajednicu s jasnim hrišćanskim identitetom, tek tada će moći da nas prepoznaju i prihvate i katolici i evangelici i sve druge vjerske zajednice oko nas, jer tek kada budemo imali ljubavi među sobom – drugi će za nas moći da kažu da zaista vjerujemo u Boga ili, štaviše, da zajedno vjerujemo u istoga Boga, u Boga Isusa Hrista, za koga nam apostol Jovan Duhom Svetim otkriva i objavljuje: BOG JE LjUBAV. Hvala vam najljepše na pažnji.

Login

Welcome! Login in to your account

Remember me Lost your password?

Lost Password