Virtuelne igrice pobijedile lastiš

 Lastiš, školica, između dvije vatre, igre bez kojih se u prošlosti nije moglo zamisliti odrastanje, danas gotovo uopšte ne zanimaju najmlađe jer su savremene tehnologije i digitalno doba zaslužni što se sve manje igraju, a sve više vremena provode sa telefonima i tabletima, igrajući video-igrice.

„Ne igraju se, moram da budem iskrena da se ne igraju toga. Ne igraju se lastiša, školice znaju povremeno. Zna se desiti, recimo, u školi da ih izvedu i jedna od igrica zna da bude školica, ali lastiš nisu pominjali da su se ikada igrali“, kaže Snježana Demonjić, psiholog u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja.

Slaven Krajina, pedijatar u dobojskom Domu zdravlja, kaže da se njegove kćerke igraju, između ostalog, i sa telefonom, što ne podržava.

„Ali to je taj 21. vijek, savremena tehnologija“, ističe Krajina.

Djeca se danas manje igraju nego što smo se mi igrali kada smo odrastali, smatra Vladimir Nakić, socijalni radnik, te dodaje da odrasli možda način na koji se djeca danas igraju ne doživljavaju kao bezazlenu igru.

„Ipak je ovo digitalno doba kada djeca više vremena provode uz tablete, računare, igrice, aplikacije… Kroz radionice sa djecom ja sam se počeo zanimati za neke video-igrice i otkrio sam da su u suštini zamijenjene virtuelne stvarnosti koje uključuju i nasilje i različite vrste virtuelnih ponašanja koja, po mom mišljenju, ne mogu dobro uticati na socijalizaciju, pravilan razvoj djece, na razvoj emocija“, navodi Nakić za „Nezavisne“.

Djecu je nemoguće izolovati od tehnologije, slažu se roditelji, ali bilo bi dobro da se njena upotreba ograniči.

„Svako od nas uvijek treba govoriti iz nekog ličnog iskustva. Čovjek dođe s posla umoran, s brojnim obavezama, slomljen, sjedne da ruča, on će dati  djetetu telefon kako bi sebi relaksirao tih pola sata, a to se ponekad zna produžiti i na mnogo duže, što nije dobro“, rekao je Krajina.

I roditelji djece s poteškoćama u razvoju susreću se sa istim izazovima, koliko koristiti telefon ili tablet.

„Ali ja to donekle, ne mogu reći da opravdavam, ali razumijem. Mi se stvarno trudimo da ih izvodimo napolje kada su kod nas, kada god vrijeme dozvoljava ili su u parku ili su kod nas na igralištu. Tako da se trudimo da ih što više uključimo i u tu pravu igru“, rekla je Snježana Stanojević, socijalna radnica u Centru za zbrinjavanje djece i omladine sa poteškoćama u razvoju.

Razuzdana dječja igra na otvorenom ne može se ničim zamijeniti, poručuju psiholozi. Nekada su roditelji tjerali u kuću djecu koja su igrajući se zaboravljala da gledaju na sat, a danas je situacija obrnuta.

„Više smo se praznili, te emocije kroz igru, kroz svakodnevne aktivnosti, dok je to sada manje upravo zbog tih  sredstava. Djeca nemaju dovoljno mogućnosti da emocije izraze ako nemaju povratnu informaciju. Govor se ne razvija ako nema povratne informacije, ako nema druženja sa živim čovjekom“, upozorila je Snježana Demonjić. NN

Login

Welcome! Login in to your account

Remember me Lost your password?

Lost Password