Pijesak počeo nestajati, vredniji je od nafte

On može biti tek zrna istrošene stijene, brda u pustinjama i tepih na plažama diljem svijeta, ali pijesak je i drugi najtraženiji prirodni resurs na svijetu.

Južnoafrički poduzetnik ubijen u septembru. Dva indijska seljaka ubijena u avgustu. Meksički aktivista za okolinu ubijen u junu.

Svi su ti zločini međusobno udaljeni na hiljade kilometara, no dijele jednu važnu stvar – nevjerovatan motiv za njih i činjenicu da su oni najnovije žrtve rastućeg nasilja nasilja izazvanog borbom za jedno od najvažnijih, ali i najmanje cijenjenih sirovina, običnog pijeska.

Iako se čini banalno, pijesak je ključan sastojak naših života, to je primarna sirovina od koje se grade moderni gradovi. Od betona za konstruiranje šoping centara i stambenih blokova do asfalta koji gradi ceste što ih povezuje, bez pijeska ne bi imali ništa od toga.

Staklo na svakom prozoru, vjetrobransko staklo i pametni ekran telefona izrađeni su od rastopljenog pijeska. Čak su i silikonski čipovi u našim telefonima i računarima – uz gotovo svaki drugi dio elektroničke opreme u našem domu napravljeni od pijeska.

U čemu je problem?

Naizgled ga nema, jer je naša planeta prekriven pijeskom, ponajprije uključujući pustinje i plaže. A ipak, svijet ugrožava kritični nedostatak pijeska. Kako nam može nedostajati supstanca koja se nalazi u gotovo svim zemljama na Zemlji, a koja se čini bezgraničnom?

Pijesak je, osim vode, najzapaženiji prirodni resurs na planeti. Ljudi koriste oko 50 milijardi tona „agregata“ – industrijskog termina za pijesak i šljunak, koji se obično mogu naći zajedno – svake godine. To je više nego dovoljno za pokrivanje čitave Velike Britanije.

Problem se nalazi u vrsti pijeska koju koristimo, pa je na primjer pustinjski pijesak za nas u velikoj mjeri beskoristan. Ogroman dio pijeska koji prikupljamo odlazi u beton, a u tu svrhu je zrno pustinjskog pijeska pogrešnog oblika, piše BBC.

Formirana pijeskom, a ne vodom, previše su glatki i zaobljeni da bi se mogli oblikovati u stabilan beton. Pijesak nam treba više od svega nalazi se u riječnim koritima, jezerima i na morskim obalama, a potražnja za njim je toliko narasla da se riječna korita i plaže „ogoljavaju“, a poljoprivredna zemljišta i šume uništavaju da bi se dobila dragocjena zrnca. A u sve većem broju u taj su se biznis ušuljale i kriminalne bande diljem svijeta, stvarajući često smrtonosno crno tržište.

„Pitanje pijeska iznenađuje mnoge, a zapravo ne bi trebalo. Ne možemo izvlačiti 50 milijardi tona bilo koje sirovine sa Zemlje bez da to nema ogroman uticaj na planetu, a time i na život ljudi“, kaže Paskal Peduci, istraživač iz Programa UN-a za okolinu.

Australijanci prodaju pijesak Arapima

Glavni pokretač ove krize je brza urbanizacija. Svake godine na planeti je sve više i više ljudi, a sve veći broj njih seli se iz ruralnih krajolika u gradove, posebno u zemljama u razvoju. Preko Azije, Afrike i Latinske Amerike gradovi se šire većom brzinom nego ikad prije u ljudskoj istoriji.

Broj ljudi koji žive u urbanim područjima se više nego udvostručio od 1950. do danas kad iznosi 4,2 milijarde ljudi, a UN predviđa da će im se do 2015. pridružiti još 2,5 milijardi ljudi. To je ekvivalent dodavanju osam gradova veličine Njujorka svake godine.

Stvaranje zgrada za smještaj svih tih ljudi, zajedno s putevima kako bi ih spojili, zahtijevaju ogromne količine pijeska. U Indiji se količina građevinskog pijeska koja se koristi godišnje udvostručila od 2000. godine i još uvijek brzo raste. Kina je vjerovatno koristila više pijeska u ovoj deceniji nego što su Sjedinjene Države radile u cijelom 20. vijeku.

Toliko je potražnje za određenim vrstama građevinskog pijeska da Dubai, koji sjedi na rubu ogromne pustinje, uvozi pijesak iz Australije. Zvuči bizarno, ali je istina – izvoznici u Australiji doslovno prodaju pijesak Arapima.

Ali pijesak se ne koristi samo za zgrade i infrastrukturu – sve više se koristi i za izradu same zemlje ispod naših nogu. Od Kalifornije do Hong Konga, sve veći i moćniji brodovi za isušivanje svake godine usisavaju milione tona pijeska s morskog dna, gomilajući ga u obalnim područjima kako bi stvorili zemlju na kojoj je prije nije bilo.

Poguban učinak na okolini

Otstrva u obliku palme u Dubaiju vjerovatno su najpoznatija vještački stvorena kopnena masa, no oni su samo jedan od primjera. Lagos, najveći grad u Nigeriji, dodaje svoj gradski proširivač površine 2400 hektara (9,7 kvadratnih kilometara). Kina, četvrta po veličini nacija na Zemlji, dodala je stotine kilometara obali i izgradila čitava sotrva kako bi ugostila luksuzna odmarališta.

Te nove nekretnine su vrijedne, ali često imaju velike troškove. Usisavanje pijeska s morskog dna uništilo je koralne grebene u Keniji, Persijskom zalivu i na Floridi. Ribari u Maleziji i Kambodži umanjili su svoj izvor hrane bagerima koji su uništili dno, a u Kini je melioracija uništila obalna močvarna područja, ubijajući staništa riba i povećavajući zagađenja vode.

A tu je i Singapur, vodeći svjetski proizvođač melioracije. Kako bi stvorio više prostora za svojih gotovo šest miliona stanovnika, grad-država izgradio je dodatanu teritoriju od 130 četvornih kilometara zemlje u posljednjih 40 godina, a gotovo sve je rezultat uvezenog pijeska.

Kolateralna šteta za okolinu bila je toliko ekstremna da su susjedni Indonezija, Malezija, Vijetnam i Kambodža ograničili izvoz pijeska u Singapur. Ljudi su od 1985. na svjetske obale dodali 13563 kvadratnih kilometara umjetne zemlje, a većina je izgrađena ogromnim količinama pijeska.

Zbog pijeska će nestati i riže?

Iskopavanje pijeska za uporabu u betonu i druge industrijske svrhe je, ako ništa drugo, još pogubnije. Pijesak za gradnju najčešće se vadi iz rijeka. Lako je izvući zrna pomoću usisnih pumpi ili čak kanti te se lako transportuje brodovima. No, jaružanje korita rijeke može uništiti stanište organizmima na dnu. Sediment može zamagliti vodu gušeći ribu i blokirajući sunčevu svjetlost koja održava podvodnu vegetaciju.

Iskopavanje riječnog pijeska takođe pridonosi usporenom nestanku vijetnamske delte Mekong. Na tom području živi 20 miliona ljudi i izvor je polovine hrane u cijeloj državi i većinu riže koja hrani ostatak jugoistočne Azije. Porast nivoa mora izazvan klimatskim promjenama jedan je od razloga što delta svaki dan gubi ekvivalent jednog i po fudbalskog igrališta.

No, ogroman su problem i ljudi koji pljačkaju deltu s pijeskom. Vijekovima se delta obnavljala sedimentom koji je s planina Središnje Azije nosila rijeka Mekong. Ali posljednjih godina, u svakoj od nekoliko zemalja duž njenog toka, rudari su počeli izvlačiti ogromne količine pijeska iz korita rijeke. Prema studiji tri francuska istraživača iz 2013. godine, oko 50 miliona tona pijeska bilo je izvađeno samo u 2011. godini – dovoljno za pokrivanje grada Denvera dubokog dva centimetra. U međuvremenu, pet glavnih brana izgrađeno je posljednjih godina na Mekongu, a još 12 planirano je za izgradnju u Kini, Laosu i Kambodži. Brane dodatno smanjuju protok sedimenata do delte.

Drugim riječima, dok se prirodna erozija delte nastavlja, njezinog prirodnog „punjenja“ nema. Istraživači vjeruju da će se tim tempom gotovo polovina delte izbrisati do kraja ovog vijeka.

Ruše se mostovi

Da stvar bude još gora, jaružanje Mekong-a i drugih plovnih putova u Kambodži i Laosu uzrokuje kolaps riječnih obala, povlačeći sa sobom usjeve, pa čak i kuće. Poljoprivrednici u Mijanmaru kažu da se isto događa i duž rijeke Ajejarvadi.

Vađenje pijeska iz rijeka takođe je prouzrokavalo nebrojene milione dolara štete na infrastrukturi širom svijeta. Pobuđeni sediment začepljuje vodovodnu opremu. A uklanjanje svega tog materijala s riječnih obala ostavlja temelje mostova izloženima te im prijeti opasnost od urušavanja.

Iskopavanje pijeska uzrokovalo je urušavanje mosta u Tajvanu 2000. godine, a sljedeće sljedeće godine u Portugalu, tek kad je autobus prošao preko njega, pri čemu je poginulo 70 ljudi.

Pješčana mafija

Jasno je da je pijesak postao poželjna roba, pa ne čudi što se za taj biznis zainteresovala i mafija. Pijesak se krade praktično širom svijeta, a kao posebno beskrupulozna i surova istaknula se indijska pješčana mafija. Bande pijesak kradu izravno s plaža i to uz pomoć bagera i šlepera, a oni siromašniji lopatama kojima ih trpaju u vreće i odvoze do obližnjih gradilišta. Organizovali su čak i brodove kojima usisavaju pijesak s morskog dna.

„Pijesak postaje sve važniji resurs, pa su se počele javljati i ‘pješčane mafije’ koje ga nelegalno eksploatišu, a to je ostao naročito veliki problem u Indiji. Samo tokom prošle godine ubijene su stotine ljudi“, izjavila je za ‘Independent’ Aurora Tores iz njemačkog Centra za integrativno istraživanje bioraznolikosti.

Potražnja za silikatnim pijescima visoke čistoće, koji se koriste za izradu stakla kao i visokotehnoloških proizvoda poput solarnih panela i računalnih čipova, takođe raste.

U dijelovima Latinske Amerike i Afrike, prema grupama za ljudska prava, djeca su prisiljena raditi kao virtualni robovi u rudnicima pijeska. Bande se od svega toga izvlače na isti način na koji organizovani kriminal radi svugdje – otplaćivanjem korumpiranih policajaca i vladinih službenika da ih ostave na miru. I, kad smatraju da je to potrebno, napadom i čak ubijanjem onih koji im stoje na putu.

Žoze Luis Alvarez Flores, ekološki aktivist u južnoj meksičkoj državi Čipas koji se zalagao protiv ilegalnog kopanje pijeska u lokalnoj rijeci, ubijen je u junu. Uz njegovo je tijelo pronađena i poruka prijetnje ostalim članovima njegove porodice.

Dva mjeseca kasnije, policija u Rajasthanu u Indiji pucala je kad su pokušali zaustaviti konvoj traktora koji su ilegalno minirali pijesak. Uslijedila je pucačina s dva mrtva seljaka kao rezultat. To su samo najnovije žrtve.

U Indiji su „pješčani mafijaši“, kako ih lokalna šatmpa naziva, povrijedili stotine i ubili desetine ljudi. Žrtve uključuju 81-godišnjeg učitelja i 22-godišnjeg aktivistu, novinara i najmanje tri policajca.

Raste svijest o šteti koju uzrokuje naša zavisnost o pijesku. Brojni naučnici rade na načinima zamjene pijeska u betonu drugim materijalima, uključujući pepeo, ostatke materijala iz termoelektrana, pa čak i zdrobljene školjke palminog ulja i rižine ljuske. Drugi razvijaju beton koji zahtijeva manje pijeska, dok istraživači takođe gledaju na učinkovitije načine brušenja i recikliranja betona.

Trenutno nitko ni ne zna tačno koliko pijeska se izvlači iz zemlje, niti gdje, niti pod kojim uslovima. Veći dio toga je nedokumentiran. „Samo znamo“, kaže Bendiksen, „da što je više ljudi, više pijeska nam treba.“ NN

Login

Welcome! Login in to your account

Remember me Lost your password?

Lost Password