Natašini krstovi

Autor: protojerej Danilo Dangubić

Nije teško zamisliti tu scenu. Čuje se bat koraka u haustoru, udaranje šakom o drvo komšijskih vrata, prodoran glas koji se dere nešto kao ‘Otvaraj!’, zveket koji proizvodi udarac cijevi kalašnjikova o oštricu noža za pojasom krvnika, onda lupanje vlastitog srca u ušima, zaglušujuće, ono od kojeg se ne čuje ni tihi glas komšije po koga su došli, pa ruka automatski poseže za šteku i vrata se otvaraju… “Šta to radiš? Vidiš li da je čovjek bolestan? Zlo je tih junskih dana ’92. godine stanovalo u sarajevskom naselju Grbavica i Goran Čengić znao je to. Znao je i to da će se, kad otvori vrata i izgovori rečenicu kojom je pokušao stati u zaštitu nemoćnog komšije, dr. Husnije Ćerimagića, to Zlo sručiti i na njega. Znao je da susret sa Zlom znači samo jedno – smrt. A, ipak, nije ostao s one strane vrata. Da šuti i čeka da Zlo prođe. Da šuti i kopa po svojoj savjesti tražeći izgovore zašto ne treba izaći. Da nasloni strahom oznojena leđa o zid i sačeka da katili odvedu nemoćnog, bolesnog starca.

Ovo je dio teksta objavljenog na jednom od sarajevskih portala na koji sam naišao žurno se spremajući da odem u posjetu majci tragično postradalog Gorana Čengića. Nisam ništa znao o ovom događaju. Vladika Grigorije mi je jednom prilikom rekao da bi bilo lijepo da posjetim staricu i da se raspitam o sudbini ove porodice. Tih dana sam bio izuzetno zauzet i činilo mi se da bi možda bolje bilo da još jednom odložim ovu posjetu. Međutim, novinar novinske agencije „Anadolija“ Almir Terzić mi je rekao da je gospođa Nataša prilično lošeg zdravlja i da moramo biti pažljivi.

– Ne bi bilo lijepo da danas ne odemo tamo ako smo se već najavili. Ona nas očekuje.

– U redu prijatelju. Biću u 11 kod nove džamije na Grbavici.

Tako sam, ipak, nakon odslužene Svete liturgije u hramu na Veljinama u Istočnom Sarajevu, tog izuzetno tmurnog februarskog jutra, u društvu novinara Almira, posjetio gospođu Natašu Zimonjić Čengić, majku pokojnog tragično postradalog rukometaša Gorana Čengića.

Sav prostor bivše Jugoslavije, a i šire, čuo je za Srđana Aleksića, mladića koji je spasio život sugrađaninu Trebinjcu, zbog čega je ubijen. O tom događaju je Srđan Golubović snimio film „Krugovi“. Međutim, zaista su rijetki oni koji znaju da je to isto na Grbavici, u junu 1992. uradio i Goran Čengić, proslavljeni rukometaš koji je pokušao da spasi komšiju, no, obojicu je ubio „jedan monstrum” kako ga naziva ucvijeljena starica i čije ime, kako sama svjedoči, nikad u životu nije izgovorila.

Gospođa Nataša sada, 2017. godine, sa svojim oboljelim sinom Roćkom živi u naselju Mojmilo u sarajevskoj opštini Novi Grad. Došli smo u tačno najavljeno vrijeme, a gospođa Nataša je ležala jer je već šest godina nepokretna. Tužno izgleda, iako sa dostojanstvenošću i otmjenošću odiše njen bistri pogled iz staračkih vjeđa. Kuk koji je polomljen, kako ona veli, vrijeđa mišiće i prijeti da joj napravi velike rane. Zakovanost za krevet i nemoć da sama o sebi brine nju samu ne podsjećaju na hitru Natašu, a to je zaista izuzetno bolno.

– Neizdrživo je to moja djeco, neizdrživo je to što ne mogu da se krećem, ali to što kad se pomjerim izaziva užasan bol odista nemam riječi da opišem kako utiče na čovjeka. Bol je čudna imanentnost ljudske prirode. Šta da radimo, smrtna smo bića!

Odmah sam primijetio kako je u pitanju obrazovana, elokventna i trezvena žena. Jednostavno, kao da je žaljenje način i preduslov da ova ponosna starica i dama otpočne bilo kakav razgovor, jer je očigledno u svom životu bila od onih žena koje sve rade maksimalno i koje ne kalkulišu, pa je predočavanjem zdravstvene situacije izražavala svojevrsno izvinjenje. Ljubazno se zahvalila za cvijeće koje sam joj donio.

– Kako ste znali da volim takve aranžmane?

– Nisam znao. Baš mi je drago da Vam se aranžman dopada.

Ležala je otmjena starica, učtivo nasmijana bez obzira na to što čitavu noć i ko zna koju po redu noć nije oka sklopila od bolova. Međutim, zastrašila me je količina gospodstva okovana njenom nemoćnošću da promijeni prošlost i da utiče na sadašnjost i budućnost. Vrijeme je stalo u tom domu. Gotovo svaki detalj pokućstva je elegantan, a istovremeno prilično neupotrebljiv. Poput Roćka, njenog sina, čovjeka koji ima oko šezdeset godina, ali koji je usljed svoje teške i meni nepoznate bolesti duhovno i mentalno na nivou osmogodišnjaka, odvija se život ovih Čengića. Svaki komad namještaja, svaka slika i suvenir, govore o stilu života i životnim principima ove skromne familije. Ali, kao što rekoh, Roćkova upotrebljivost ilustruje trenutno stanje u ovom domu. On nas je dočekao. Neprestano se osmjehujući i nervozno brinući da mami ne bude hladno i da joj jastuk ispod desne noge stoji tako da je kuk manje boli.

– Roćko sine, pitaj goste čime ćemo ih poslužiti!?.

Nakon što nas je ljubazno ugostila uz Roćkovu pomoć, otpočela je sa pitanjima iz kojih se prećutno čulo: kome sam ja toliko bitna, kome moja životna priča treba i šta ona predstavlja?

Nije znala da će sa Almirom doći i njegov kolega kamerman i da će opet sa njom praviti novinarski intervju, pa se starica malo bunila jer nije adekvatno odjevena, i vjerovatno se nije emotivno pripremila za mučnu priču o stradanju njenog Gorana. Češljajući se užurbano polušaljivim tonom je rekla:

– Nisam imala vremena da pozovem djevojku da mi sredi frizuru. Baš si me zatekao Almire. Znaš da ova baba ne voli improvizacije!

Meni je u početku bilo neprijatno. Neprijatno mi je bilo uopšte ući u njihov dom budući da sam od ovog čestitog novinara upoznat o njenoj ogorčenosti prema Srbima. Ta ogorčenost je posljedica svireposti pojedinca, rekao sam sebi. Ova žena ipak vidi dalje i šire. Nadam se da ta njena osjećanja, ipak, nisu vezana za Srbe već za tog i takvog čovjeka i taj i takav nemoral jednog bahatog čovjeka. Nataša već godinama nije ni sa jednim Srbinom o ovome zvaničnije razgovarala i, kako Almir reče, Srbe naziva Četnicima. Ipak, odmah sam osjetio, ova starica ima srce u koje mogu da se smjeste čitavi svjetovi, a kamo li da ja ne mogu ući u razgovor sa njom. Odvažio sam se, odmah sam rekao da sam sveštenik i upitao je da li je čula za Vladiku Grigorija koji se interesuje za njenu životnu priču i za istinu o ubistvu njenog sina Gorana?

– Da. Svakako. Ima onaj čovjek šta da kaže. On nešto i radi da se izmiri ovaj jadni narod. Onakvi bi i trebali da govore i da svjedoče, a ne ovi koji ne silaze sa televizijskih ekrana i čije namjere očigledno nisu dobre. A vidi im se na djelima…

Kratko smo porazgovarali o Crkvi, o njenoj (ne)crkvenosti, o njenom očekivanju koje je imala od Crkve kao institucije i shvatio sam, kao nikada do tada, tako direktno svu hladnoću titoizma i neizrecivu ravnodušnost tog sistema vrijednosti prema Crkvi, prema svakoj religiji, prema svakoj spiritualnoj organizaciji u svakom mogućem smislu. Nataša je, ustvari, duboko vjerovala u ideju socijalizma, a sama komunistička ideologija joj je ugradila stavove o određenim pojavama, pa tako i o Crkvi. Prvi utisak koji sam stekao upravo iz nekih njenih negativnih stavova o SPC bio je da razgovaram sa izuzetno iskrenom i otvorenom osobom.

Nekako sam odmah zavolio ovu staricu, uvjerio se u njeno poštenje i autentičnost, pa mi je svaka njena riječ bila važna i primao sam je sa pažnjom. Kao da smo pričali o rijetkim pticama, o ozonskim rupama, o nečemu što ne postoji niti je postojalo, o nečemu što nije zauzimalo nikakav prostor i nikakvo vrijeme, tako je tekao naš iznenadni razgovor o Crkvi, iniciran valjda mojim predstavljanjem. Takvo mjesto u njenom životu zauzima ovo što je moj život, prošlo mi je kroz glavu, ali zašto ne osjećam nikakvu srdžbu? Zašto svaka njena riječ istovremeno miluje i boli, ali ipak ne prkosi? Rastužio me je susret sa ovaploćenjem ravnodušnosti prema Bogu u liku jedne emancipovane i moralne ličnosti, ali ipak sam privilegovan činjenicom da svaki njen stav ostavlja prostor za stav sagovornika.

…Komunistička ideologija je zaista natapala nekim lošim sokovima ljudsku žeđ za Bogom. Iako je to opširna misao, upravo ona mi je prošla kroz misli dok sam se, slušajući gospođu Natašu, uvjeravao u njene poglede na religiju, na Crkvu. Kakav je to samo bio naboj. Kolika je samo morala de se desi otuđenost, licemjerje i napokon krv da se ovako jaka „vjera” razoruža u narodu koji se kleo u bratstvo i jedinstvo. Gospođa Nataša je, odmah sam shvatio, odista „mlada partizanka“ u onom dubokom ideološkom smislu. Ti ljudi su postojali, oni, evo, još uvijek postoje. Hiljade ovakvih ljudi su stvarno ginuli za ideale i praktikovali humanističku pravdu kao modus vivendi. Kroz sudbinu njenog muža Ferida, o kojoj mi je potom pričala, shvatio sam koliko su njih dvoje za pravdu stradali. Jedna od užasnih nepravdi koju je preživio Ferid rezultirala je smrću njenog malenog sina, koliko sam shvatio srednjeg po rođenju. Kratko se na to osvrnula, tek toliko da ja još intezivnije ćutim i da se smjestim u fotelju izvan njenog vidokruga dok je Almir odmotavao kabal od mikrofona a kamerman postavljao kameru za snimanje, ko zna kojeg po redu, intervjua sa mučenicom Natašom Zimonjić Čengić, a sve u povodu svirepog ubistva njenog sina Gorana.

S obzirom da su Almir i kolega, nezadovoljni nekim tehničkim detaljima, morali da se spuste do kola neprijatno mi je bilo ostati u toj fotelji skriven od njenog pogleda. Natašina potreba da razgovara sa mnom ili prosto zbog neprijatnosti dok čekamo njih dvojicu opredjelila me da iskoristim to vrijeme i priđem ležaju postavljajući jedno lagano pitanje.

– Zanimljivo da se zovete Nataša… Zanimljivo za taj period u kojem ste Vi rođeni da je neko djetetu dao ime Nataša?

– Nikad, ni u kontaktu sa novinarima ni u pitanju bilo kojih povlastica nisam iskoristila to što ću Vam reći. Nataša. Pa, to ime sam dobila kao insistiranje naše rodbine sa oba dvora, dvora Petrovića i dvora Karađorđevića. Možda ime moje sestre Ksenije zvuči još upečatljivije za Vaše interesovanje?

Kakvog sada dvora? O čemu govori ova žena? Ja sam ovdje došao da se raspitam u vezi sa događajima iz potonjeg rata, a ova rečenica koju je gospođa upravo izgovorila potresla me je.

Moj pradjed je nosilac Karađorđeve Zvijezde prvog reda. Bio je u svatovima kada se ženio Kralj Aleksandar Ujedinitelj sa Marijom Hoencolern, rumunskom princezom, 1922. godine u Beogradu. Odrastao sam u tom ponosnom duhu na selu Orovcu kod Trebinja, na samoj granici sa Crnom Gorom. Naslušao sam se priča iz Velikog rata i pradjedovog hrabrog učestvovanja u njemu. Potom sam upisao i završio cetinjsku bogosloviju i upotpunio narodna predanja istorijskim faktima na Cetinju na kojem je svaki kamen mala, ali naša osvećena istorija. Shvatio sam ko su Petrovići. „Pročitao Njegoša“, upoznao Svetost Petra Čudotvorca. Povezao istorijske paralele između dvorova Karađorđevića i Petrovića. Dva Danila, oba Petra, Sava, Vasilije, Nikola, a s druge strane Karađorđe, Dva Aleksandra, Petar i rodbinske veze sa velikim evropskim dinastijama… Sve je to zaokupljalo moju pažnju. Kao bogoslovac interesovao sam se za svetorodnosti svih naših vladarskih loza. Sve je to bilo sastavni dio interesovanja prosječnog čovjeka hercegovačkog krša. Bilo je važno to što su se prepričavale i prenosile samo vrline i na tim dragocjenim poukama imao sam privilegiju da odrasatam. Kada sam rukopoložen u čin sveštenika sedam i po godina sam službovao u Gacku. U junačkom Gacku sam se dodatno epski i guslarski hranio „mitovima” našeg imena i prezimena i tek u narednoj rečenici starice – gospođe, u potpunosti prihvatio informaciju da se ona djevojački preziva Zimonjić i da je to kći gatačih velikaša kroz čije vene teče plemićka krv. Zaprepastio sam se i zaradovao istovremeno slušajući nastavak njenog obraćanja meni. Pošto sam se privukao krevetu i približio joj se kako ne bi morala glasnije da govori, jer joj svaka riječ predstavlja napor, umor i bol, uzela me je za ruku i nastavila:

– Pa, moji Zimonjići su tako i sa Romanovima imali neku vezu. No, ako ćete mi vjerovati to meni u mojoj mladosti ništa nije značilo. Kako da Vam to objasnim? Jednostavno, čak i tolika bliskost sa velikim familijama ništa mi nije značila.

– Po mjerilima vremena Vaše mladosti nije bila atraktivna srodnost sa ovim dinastijama? Odvažih se da dodam.

– Eto tako. Jeste li čuli za Petra Zimonjića, Mitropolita sarajevskog? Vjerujem da jeste s obzirom da ste sveštenik po profesiji.

Iako očigledno neupućena u crkvene odnose i postavku života, trezvena starica je momentalno shvatila da je to bilo suvišno pitanje, pa je odmah nastavila.

– Prava sam baba. Svašta i ja pitam? Petar je moj djed. Njegove se ljubavi sjećam; Topline njegove ruke, sigurnosti u njegovom pogledu, radosti kada ga sretnem. Tata nas je ponekad dovodio u Sarajevo jer je Patar ovdje službovao. Kada bih Vam rekla da se sjećam kako je Vladika umio sa nama da prošeta pored Miljacke držeći nas za ručice… E, pa preko Zimonjića ja sam Vam, milo moje dijete, u srodstvu sa tim velikik kraljevskim, pa i carskim porodicama i evo kada se sada na to osvrnem pitam se kako mi prođoše tolike decenije života nakon Drugog rata da mi ta činjenica gotovo ništa nije predstaljala? Drugi je sistem života bio. Svi smo bili isti. Nije važno ko izvire iz većeg, a ko iz manjeg izvora. Valjda je to, u stvari, ideal čovječanstva, zar ne?

– Da svakako. Sad ste me zatekli. Ali to što ste unuka Svetog Petra Zimonjića, to s ponosom govorite? Toga ste se, ipak, u životu opominjali?

– Da. To je jedna divna i velika ličnost. Plašim se da mu se Sarajevo nije adekvatno odužilo, a naša porodica je razbijena na sve strane. Nemoćni smo da tu bilo šta popravimo. Ni njemu se Sarajevo nije odužilo, ni mome stricu Bogdanu Zimonjiću, načelniku prve interne klinike u Sarajevu, koji je sarajevskoj omladini poklonio veliku kuću u Kiseljaku i za siromašnije studente darivao stan u gradu. Zamislite, u ovom ratu je porušen njegov spomenik koji je stajao ispred medicinskog fakulteta. A Petar nije imao direktnog potomstva, znate Vi bolje kako to već ide. Ubijen je u Jasenovcu, a imao je šansu da preživi, no rekao je da on ide tamo gdje ide narod. Kako da ne budete ponosni na jednu takvu ličnost koja nije imala mrlju u svojoj biografiji? Moj sestrić Miodrag ovih dana se trudi da prikupi određene stvarčice i uspomene vezane su za našu familiju. Ono važnije iz naše kuće je većinom objedinio. On često ide u Gacko.

Miodrag! Shavtio sam. Pa to je ta familija. U tom trenutku mi prođe kroz glavu jedna neobična sahrana koju sam prije nekoliko godina obavio u Gacku. Tog izuzetno hladnog zimskog dana, 2010. godine, kao mladi paroh gatački, u gatačkom gradskom groblju sahranio sam gospođu Ljiljanu Kovačević, za koju su govorili da je unuka Petra Zimonjića. To mi je tada zvučalo jako zanimljivo, čak sam nešto i besjedio na tom opelu ponukan veličinom Svetitelja Petra. Nisam sasvim upratio tu rodbinsku vezu, ali pošto je u Gacku ostalo sasvim malo Zimonjića, bio sam uvjeren da je riječ o bliskoj srodnosti sa Svetim Mitropolitom. Miodraga, Ljiljaninog sina poznajem od tog dana, a za njega sam prije tog dana čuo kao za velikog dobrotvora Nemanje Supića, i drugih gatačkih sportista. Nevjerovatno, Nataša je, u stvari, Ljiljanina sestra. Morao sam pribrano da nastavim razgovor poštujući njen umor i očigledne bolove koje starica nije uspijevala da prikrije.

– Gospođo, značilo bi mi da preciznije sagledamo Vašu rodbinsku vezu sa Mitropolitom Petrom? A i to što ste pomenuli ove dinastije, ako je moguće volio bih da analiziramo, naravno ako Vas mnogo ne uznemiravam?! No, najprije da Vas pitam, kada ste pomenuli sestrića Miodraga da li ste govorili o Miodragu Kovačeviću, sportisti iz Gacka ?

– Da. Miodrag Kovačević. Moj sestrić. Sin moje pokojne sestre Ljilje. A je li znate Miodraga ili ste čuli za njega?

– Da gospođo. Znam ga lično. Nisam Vam uspio reći, ja sam sedam i po godina živio i službovao u Gacku. Tamo sam bio paroh, ako znate šta to znači?

– Da. Svakako. Znam.

– Ja sam obavio opijelo prilikom sahrane Vaše sestre Ljilje. Krstio sam Miodragove sinove i suprugu koji su jedno ljeto došli iz Beograda. Sjećam se da je Miodrag, koga sam tada površno poznavao, insistirao da ih krstimo u Danićima u crkvici Svetog Petra Zimonjića. Sada sam povezao određene stvari. Sjećam se da je prilikom nekrologa nad odrom pokojne Ljiljane neko od tih rječitih gatačkih staraca rekao: ‘Danas sahranjujemo istinsku damu, damu po rodu i po opredjeljenju’.

– Vidite kako je ovaj svijet mali. Znali ste moju Ljilju?

– Ne. Nažalost. Malo prije njene smrti sam doselio iz Trebinja u Gacko primajući službu. Nego, ja sam kao vrlo mlad pop Miodragu bio simpatičan i uvijek je mene tražio za bilo koju familijarnu potrebu koja je podrazumijevala sveštenika.

Nataša se zasmija i uz bolnu grimasu nastavi da govori:

– Da. Odajete svakako utisak nesvakidašnjeg popa, drugačiji ste… Ovo shvatite kao pohvalu.

– Hvala Vam. Kako rekoste Vi ste unuka Petra Zimonjića, tako su, sjećam se, i na toj sahrani govorili za Ljilju. Hoćete li mi malo približiti taj rodbinski odnos?

– Pa, moj djed je Stevan je sin Vojvode Bogdana Zimonjića. Bogdan je imao Petra, Aćima i Stevana, a Stevan mog oca Mihajla. Ovo Vam moram reći, biće Vam interesantno: Kada je Kralj Aleksandar, onaj što su ga ubili u Francuskoj, prolazio kroz Gacko, čuvši da se Stevan muči kao i sav narod u Gacku, svratio je kod njega i pitao ga kako živi, a djed mu je odgovorio: ‘Kako si ti odredio Veličanstvo’. To se prepričavalo kao anegdota. Tom prilikom je Kralj dao da se napravi naša velika kuća u Gacku i u njoj mesara i trgovina i sav namještaj je poslao iz Beograda…

Pomogao sam tada gospođi Nataši da istorijski uvežemo dinastijske familijarne odnose i da dođemo do nekih zaključaka. Rekao sam joj da znam za tu kuću u Gacku i da ulica u kojoj se pomenuta kuća nalazi nosi ime Vojvode Bogdana Zimonjića. Očigledno ni njoj nije bila sasvim jasna rodbinska veza sa Petrovićima i Krađorđevićima. Rasvjetlili smo sve je kad pomenuh rodno prezime kraljice Milene, supruge kralja Nikole Petrovića, a koliko znam i rođene tetke Janka Vukotića, serdara Nikolinog, i kasnije ađutatna kralja Aleksandra. (Serdar Janko je narodu poznat iz termopilske, velike i slavne bitke na Mojkovcu, o Božiću 1915. godine). Starica se vidno prenu kada pomenuh prezime Vukotić.

– Da! Moja baba je Vukotić. Sestra kraljice Milene. Nama je Jelena, Nikolina kćer, Jelena Savojska, slala haljinice. Vidite sine, bilo je nas pet sestara i svaka ima zanimljivo ime za to vrijeme. U Gacku su nas zvali ‘damice’ toga se odlično sjećam. Kažem ti, nikad to nismo spominjali, bilo nam je sasvim prirodno sve to. Kad su mom suprugu Feridu-Fići Čengiću, prvom poslijeratnom gradonačelniku Sarajeva, nudili vilu kao funkcioneru u komunizmu on je to odbio. I to nam je bilo sasvim normalno. Danas se samo računa kad nešto uzmeš sljedovalo te to ili ne. Bila sam ponosna na Ferida. Dva puta je bio na Golom Otoku i tamo se herojski držao… Nudili su mi da ga se odreknem. Razne su mi privilegije nudili. Nisam htjela. Tata Mihajlo mi je rekao: ‘Ako se ti odrekneš njega, ja ću se odreći tebe preko svih jugoslovenskih novina’. Eto tako, moj sine, i da smo dobili vilu meni to ništa ne bi bilo čudno, ja sam vilu i stilski namještaj imala od ranog djetinjstva, ali evo život nosi razne muke i iznenađenja, dostojanstvenost moramo čuvati…

Zastade malo, očigledno ostade bez daha. Zamisli se. Vidno uzbuđena starica zagleda se u Feridovu fotografiju na zidu do njenog uzglavlja i dodade:

– … I obraz, i obraz! Sve je pod nebom od toga jeftinije!

Uđoše Almir i kamerman. Sve su sredili. Pokisli su. Jaka kiša je padala. Teška sarajevska februarska kiša umotana u maglu i jedan prilično neupotrebljiv vikend. Ja sam, ipak, danas nešto uradio nakon službe. Ako nisam prošetao sa familijom kroz grad, po Trebeviću, ili parkom Vrela Bosne, prošetao sam kroz djetinjstvo, kroz svoju gatačku službu i, po vrh svega, kroz jedan interesantan život starice koja leži i gotovo dramski govori o velikim precima i svom sadržajnom životu.

Nataša se, upravo, emotivno spremala da još jednom javno progovori o svojoj najvećoj životnoj rani. Nisam više htio da je zamaram. Sa velikim brojem utisaka sam se povukao u drugu prostoriju kako bi oni na miru snimili intervju. Slušao sam pažljivo. Profesionalno vođen razgovor od strane Almira i Natašine britke, sasvim racionalne odgovore u kojima ne manjka emocije. Zaista sam imao šta čuti. Pokušavao sam sadržaj razgovora smješati u kontekst veoma interesantnih podataka o Natašinom porijeklu. Zapanjujuće. Zar je za ovakvu životnu priču dovoljno samo osamdeset i nešto godina? Očigledno da jeste.

– Roćko sine, daj mi telefon.

Zapovijedila je odmah nakon što je kamera ugašena. Po starom telefonskom rokovniku tražila je neki broj. Bio sam ustao da se pozdravim sa njom i kad se približih vidjeh da u imeniku krupnim štampanim slovima piše: MIODRAG MOB. I MIODRAG KUĆA. Nije mi govorila ništa u vezi sa pozivom, samo me je zamolila da sjednem još makar pet minuta. Uporno je okretala. Par puta je okretala broj bez onog neophodnog prefiksa 00381, a onda je još par puta nakon što je shvatila šta prethodno treba okrenuti uporno dodavala nulu ispred 11. Tada sam joj pomogao i Miodrag se napokon javio.

– Dijete tetkino. Čudiš se što te zovem?

Pošto mu je objasnila ko joj je danas došao u posjetu i kako smo proljudovali dala mi je slušalicu. Onda smo Miodrag i ja srdačno porazgovarali. Onako gatački. Kao emigranti iz tog čudesnog mjesta koje nas prati u stopu, mjesta koje je u svojoj burnoj istoriji ugostlio i u sebe smjestilo dvije plemićke porodice Čengiće i Zimonjiće.

Ne znam ni kako, dok sam se spremao da krenem, pomenusmo Trebinje. Ona pomenu Vlada Šegrta, narodnog heroja i njegovu suprugu Olgu.

– E oni su iz sela susjednog mom. Iz istog smo kraja, ali nismo iz iste ideologije…

Opet joj izmamih osmjeh. Lično ih je poznavala.

– Gospođo Nataša, Olga nam je očito zajednička prijateljica. Rekoh.

– Dugo je živjela nakon Vlada. Tek se nedavno upokojila. Pred kraj života je i sveštenika primala u dom. Sjećam se da je u dubokoj starosti, kada bismo nailazili pred Nikoljdan da osvećujemo vodicu Šegrtima u Aranđelovu, svešteniku Stevanu Kovačeviću i meni znala oplesti vunene čarape.

Nataša se nasmijala i izgleda na partijsku temu mi je imala reći mnogo štošta. Međutim, umorili smo je. Baš smo je umorili. Novinar i ja smo staricu cjelivali u ruku, zahvalili se ljubazno i krenuli kući.

– Roćko sine, isprati ljude. Svratite kad-kad, samo se najavite. Prijatna ste duša. Javite se Miodragu. Dadoh li Vam broj?

– Imam gospođo. Hvala Vam. Oprostite ako smo Vas uznemirili…

– Dođite…

Osjetio sam iskrenost i toplinu u ovoj potonjoj riječi. Izašli smo iz stana. Imao sam utisak kao da izlazim iz nekog sasvim drugog vremena, ili makar iz veće koncentracije vremena i događaja. Silazeći stepenicama stavio sam ruku na Roćkovo desno rame. Nije mu bilo neobično. Očigledno je pomislio da sam mu tim potezom sugerisao kako nam je još neophodnija njegova asistencija da izađemo iz zgrade. O Gospode, koliko je malo pažnje potrebno Roćku da bude važan, da se osjeti koristan, da jeste…

U sat i po vremena stalo je mnogo utisaka… O strašnom događaju Goranovog stradanja i čitavoj toj situaciji sam slušao u toku snimanja razgovora. Almir mi je rekao da mogu naći na par mjesta neke od prethodnih intervjua rađenih sa Natašom, pa čak i izuzetno dobro urađenu emisiju „Kvadratura kruga“ autora Branka Stankovića sa beogradske televizije, kao i neke pisane članke na raznim portalima. Kasnije sam se upoznao sa ovim događajem u potpunosti. Bez obzira na to što sam planirao da nešto napišem i kao sarajevski sveštenik javno dam podršku porodici Čengić koja traži makar malo pažnje od institucija, shvatio sam da ova priča prevazilazi moje literarne i društvene moći. Teško mi je i sagledati ovu situaciju i istinu.

Sve je to odviše jasno. Međutim, izuzetno je zanimljivo da je Goran, čovjek tragične končine, bio spoj i krajnji ishod dvije čuvene gatačke porodice: Čengića i Zimonjića pri čemu nevjerovatno zvuči činjenica da je njegov otac direktni srodnik Smail-age Čengića, a njegova majka praunuka vojvode Bogdana Zimonjića, zakletih neprijatelja, iz čega sasvim jasno slijedi da je takav plod bio osuđen da svjedoči ponavljanje istorije, i što je još strašnije, da bude njegova žrtva. Što se tiče porijekla njegovog oca Ferida-Fića, pročitao sam u jednom tekstu Muharema Bazdulja da je Fićo bio zaista Dedagin unuk, odnosno Smail-agin praunuk, a slično sam pronašao na sajtu nekog od lokalnih medžlisa.

Danas nakon toliko priča i pričica koje smo čuli i koje ćemo čuti, nakon toliko istorije koncentrisane na ovako malenom komadu zemlje, shvatimo jedno: svako je važan i neponovljiv. Čovjek je odista mikrokosmos u makrokosmosu. Gospod je svojom voljom prilikom naših dolazaka na svijet ispovijedio vjeru u svakoga od nas ponaosob. Pošteno bi bilo da to uradimo i mi jedni prema drugima. Tako ćemo ispovijediti vjeru u Njega.

Ja se ne usuđujem tvrditi da je zaista tako, ali opet, imam neki čudesni osjećaj da se sudbine Svetog Petra Zimonjića i Gorana Čengića, na samo Gospodu znani način, ukrštaju na stradalničkom putu, na opominjujućoj stazi koja više ne poznaje ni narode niti jezike, ćirilice ni latinice, koja je data za samog čovjeka kao način ostvarenja u vječnosti, -čelovječnosti-, čovječnosti.

Pokušao sam da zabilježim priču o jednom sadržajnom susretu sa izuzetno namučenom staricom koja je još uvijek, sa 86 godina, čistog uma i britkog jezika i iznad svega urođene otmjenosti koju će u grob odnijeti. Potrudio sam se da zapišem svjedočanstvo da, kako veli Ivo Andrić: ‘Smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umijemo da ih nađemo sami u sebi’.

katera.news

Login

Welcome! Login in to your account

Remember me Lost your password?

Lost Password