ČOVJEČANSTVO IMA ŠANSU DA BUDE BOLJE – Korona virus je otkrio mnoge infekcije, jedna od njih je sebičnost do granica bezosjećajnosti

Iguman manastira Žitomislić, koji je duhovni centar pravoslavnih u Hercegovini, u vaskršnjem intervjuu govori o izazovima i teškoćama s kojima se u vrijeme pandemije virusa korona suočio cijeli svijet, pa i Crkva.  Iguman Danilo kaže da je korona virus otkrio mnoge druge infekcije, a jedna od njih je sebičnost do granica bezosjećajnosti i to pod koprenom velike pobožnosti. Zato, ističe iguman, treba biti istinski hrišćanin u svakom vremenu i naročito u doba nevolje.

Vaskrs ove godine dočekujemo u vanrednoj situaciji i pandemiji virusa korona kada je cijeli svijet suočen sa ogromnom opasnošću za zdravlje i živote ljudi. Crkve i manastiri će zbog vanrednih mjera za Vaskrs biti prazni, kako se crkva i vjernici nose s novonastalom situacijom?

Zatvorene ili prazne crkve su novina,  činjenica koja duboko potresa ne samo vjerujući narod nego i nas sveštenike. Smisao bogosluženja, naročito nedeljnog, svete evharistije, jeste u sabiranju naroda. No, mjere zaštite od zaraze su izraz najodgovornije brige upravo prema zajednici. Odlukom o nesabiranju vjernih na jedno mjesto (crkvu ili dvorište), čuvamo sebe ali na prvom mjestu druge od sebe. Možda sam ja nosilac virusa i mogu ga prenijeti na tebe! To je poenta ovakvih mjera.

Ljudima je u ovim trenucima itekako potrebna molitva, a nisu mogli u svoje crkve?

Novonastala situacija je izazov za sve nas. Treba biti istinski hrišćanin u svakom vremenu i naročito u doba nevolje. Molitva pak spada u sferu najtananije duhovnosti. U ovom vremenu imamo priliku da osjetimo duhovnost. Svakog dana u podne naše crkve zvone i pozivaju da svi u svojim domovima ili na mjestima na kojima se nalazimo, prionemo na molitvu. Tako isto nedeljom ili praznikom  kada je termin za liturgiju molimo svako iz svog prostora. Nismo fizički zajedno ali duhom itekako jesmo. Meni je posebno dirljivo da kada kleknem na molitvu znam pouzdano da molim  sa bezbrojnim mnoštvom ljudi širom naše planete. A gdje su dvoje ili troje sakupljeni u molitvi ondje sam i ja sa njima. Riječ je Gospodnja, rečena u Evanđelju.

I među samim vjernicima, ali i svešetnim licima ima neslaganja i nezadovoljstava zbog činjenice da je crkveni život donekle promijenjen i ograničen, kako gledate na cijelu situaciju i šta je Vaš stav i poruka?

Ne bih volio da budem grub niti da povređujem ničija osjećanja iako ljudi koji imaju ovakvu vrstu prigovora ni u ovakvoj situaciji ne prezaju od osude i uvreda. Sve što se događa u istoriji kao i u našim ličnim životima uvijek ima dublji smisao. Korona virus je otkrio mnoge druge infekcije, jedna od njih je sebičnost do granica bezosjećajnosti i to pod koprenom velike pobožnosti. Opet sam bitan JA, moje pravo da dođem u crkvu, moja velika vjera koju ništa ne može pokolebati. Međutim vaskršnja poruka je upravo drugačija. Veliki apostol Petar nemalo prije Isusovog stradanja govorio je ako te se svi odreknu ja neću i nije prošlo malo vremena tri puta ga se odrekao. Ne jednom – tri puta je izgovorio ne poznajem toga čovjeka- ali Petar je zbog ovoga zaplakao gorko. Vjera nije naša neotuđiva svojina već dar koji smo dobili, ona se čuva i njeguje baš kao i ljubav, kao što se njeguje odnos prema drugom čovjeku. Istinski vjernik je onaj koji sleduje za Hristom a taj je put neminovno put krsta. Put velike muke i patnje za drugog. Zato ja lično mnogo više volim ateiste od religioznih fundamentalista. Istinski tražitelj Boga i ateista slični su jer ne smatraju da im  je Bog na dohvat ruke! Religijski fundamentalista ga je sveo u svoju ravan i to više sigurno nije Bog.

Pandemija kroz koju prolazimo sigurno će promijeniti svijet u mnogim stvarima, neki tvrde kako će ljudi nakon ove situacije postati bolji, kako će spoznati prave vrijednostima, okrenuti se više jedni drugima i dugovnim stvarima umjesto materijalnim. Da li mislite da će biti tako ili ćemo, kao i obično sve brzo zaboraviti?

Jedno je sigurno, svijet nakon pandemije neće više biti isti, naročito ekonomski i socijalno. Vjerovatno će biti i mnogo zloupotreba ovih posljedica od strane pojedinih političkih vođa i raznih pojedinaca kao što to gledamo u jeku ove pandemije. Ali, čovječanstvo ima šansu (koju treba biti prorok pa znati hoće li iskoristiti) da bude bolje. Nadam se da solidarnost, empatija, potreba za pomaganjem drugima, pažnja, koju sad vidimo kod većine ljudi, neće nakon prestanka pandemije utihnuti.

Svoje vjernike uvijek pozivate na solidarnost. Srpska pravoslavna crkva u dolini Neretve na početku pandemije stavila se na raspolaganje i pomoć svima kojima je to potrebno. Jesi li ljudi solidarni, bar u  ovim teškim vremenima?

Kada sam u pretprošlom pitanju govorio o sebičnim ljudima koji sebe smatraju vjernicima nisam rekao da su oni glasni, zauzimaju medijski prostor naročito prostor društvenih mreža. Većina vjernika, međutim ima razvijen osjećaj prema Bogu i odlukama crkvenih predstavnika. Odnos prema Bogu se iskazuje jedino kroz pomoć bližnjima, osobito nemoćnima i u ovom slučaju bolesnima i onima koji spadaju u korist najugroženijih. Ovakvi ljudi kojih je mnogo nemaju potrebu da se eksponiraju niti da o svojim dobrim djelima pričaju.

Nedavno ste zajedno sa episkopom zahumsko-herecegovačkim i primorskim, te svešetnicima iz Mostara uputili pismo podrške Župi Međugorje i tamošnjim svećenicima i narodu koji su pogođeni virusom korona u kojem ste kazali da molite za njih. Sigurno im je to mnogo značilo.

Odgovor na ovo pitanje sličan je kao i prethodni. Ne vidim ništa neobično u tome da treba uputiti izraz saosjećanja sestrama i braći koja su pogođena virusom. Uputili smo pismo i upućujemo molitve Bogu za njihovo ozdravljenje. Lično imam mnogo prijatelja i dragih osoba u Međugorju, Čitluku i čitavom Brotnju i silno želim da ih sve vidim ponovo žive, zdrave i nasmijane.

I sami ste nedavno prošli kroz jednu tešku životnu bitku. Možete li nam kazati kako ste sada i kako ste se izborili s bolešću?

Da, prošao sam kroz težak period i trenutno se još uvijek oporavljam od posljedica.  Obolio sam iznenada od  guillan bareovog sinroma, rijetke bolesti koja dovodi do nepokretnosti. Tri mjeseca sam ležao prikovan za postelju. Morao sam ispočetka da se učim svemu, sjedanju, stajanju, prvim koracima…U bolesti imamo mogućnost da spoznamo kako ništa ne možemo sami. Mene je lično do ganuća dovela spoznaja koliko nam je drugi čovjek bitan. Veliku zahvalnost dugujem mojoj fizioterapeutkinji Željki Ćorluka Pezer koja me je strpljivo, svakodnevno, ulijevajući mi povjerenje, kao majka dijete, naučila da ponovo hodam. Ležeći u bolnici osobito na neurologiji gdje sam najviše vremena proveo utvrdio sam vjeru u ljudsku dobrotu. Tamošnjim ljekarima, sestrama i tehničarima dugujem zauvijek jedno veliko ljudsko hvala sa molitvom da ih sve Bog nagradi svojim blagoslovom.

Koja je Vaša poruka vjernicima?

Nalazimo se u vremenu, najblaže rečeno čudnog Vaskrsa. Međutim ovo je vrijeme istinskog trpljenja za koje ćemo naći utjehu u Raspetom Isusu. On je na Krstu raširio ruke i iskupio nas, rod ljudski. Iskupio nas je od bolesti, straha i od smrti. Svašta nam se u životu može desiti osim toga da nas Bog ostavi. Ovo je istinska Pasha, prolazak na kraju čega nas čeka radost Vaskrsenja. Hristos vaskrse!